U seni sna


U mesecu svetog lišća
na obzoru putovanja snom
pojavila se sena boje bele svetlosti

Ti ovde živiš kao cvet
među otrovnim šibljem!

Svukao je čaršaf sa tela
još tromog od spavanja
i snova o izgubljenoj ženi

Istorija je naredila da predaju zemlju
koju su tako manjkavo voleli.

Oglasi

Postoji neko …


Postoje putevi kojima ne treba ići, ljudi kojima ne treba prilaziti, polja u koje ne treba zalaziti, područja u kojima se ne treba boriti, osobe koje ne treba slušati.
Postoji i neko kome se može vjerovati.

Samo je pitanje dobre procjene.

Krilata Pobeda


nike-sa-samotrake

Morem se kreće lađa francuska, na pramcu lebdi Nika Samotrakanska. Vetru se opire, napred savija a nabori telom vijugaju, talasaju, more telo penom zapljuskuje.

Niko sa Samotrake, Krilata Pobednice, ushićuješ jedinstvenom dinamikom.

Otklanja zavese i kroz šlic žaluzina vidi uzdignut jarbol; preko njega se pruža pogled ka njoj koju špricaju kapljice razbijenih talasa, mora u peni, hladna je kao ledenica dok se cedi, a beličasta so joj se razvlači po naborima …

Plovi plovilo, kreće se, ponos uzdiže i stoji pravo kao stativa, kao jarbol usred sveopšteg raspa, konačno spremna da se skrasi u sigurnim rukama.

 

Priznajem da ničemu ne znam smisao, korak u stranu i sve izgleda apsurdno. Šta znače sve te svetice? Šta pomama za njima? To je nemoguće. Svi to znamo. U Velikom muzeju je, na počasnom mestu glavnog stepeništa. Tamo je potrebna, Luvru, Parizu.

Replika


venerina_miloska_replika

Venerina Miloska, šta su vidjele tvoje otečene oči dok si, prekraćujući duge zimske noći, vrtila vreteno vremena upredajući u njega niti ljubavi? Jesi li ikada ubola prst i kakvi su se tjelesni sokovi miješali na medvjeđoj koži?

Noć je ambijent vjenčanja muškarca i žene, iskonskog dodira, iza rešetaka, a robijaši o tome pojma nemaju, samo se približe zidovi, sastave katanci i čin misterioznog sjedinjenja prolazi kroz ventilacioni otvor, mirisi se međusobno apsorbuju.

Venerina Miloska, kako si se osjećala dok su Aleksandrosove ruke klizile niz tvoje tijelo? Dok te vajao, glačao, stvarao? Draperijom skrivao srce tvoje jabuke. Hoćeš li nam vratiti skutima skrivenu seksualnost?
Da li se koplje koje si držala prstom nabreklim od uboda onim vretenom uzdizalo obavijeno zlaćanim snopom svjetlosti zvijezda, a tijelo uvijalo, obavijalo poput bršljena,dotaklo srca tvoje jabuke i je li se ona ogledala zasuta bjeličastim prahom sa mliječnog puta?

Venerina Miloska, u sumračnoj dugoj noći uma, postoji samo jedna želja, želja da se naiđe na tebe, staru 2130 godina, u pozi koju su zauzimale i one prije i poslije tebe, pozi staroj milenijumima (sa preslicom – ženski poslovi), pozi nakrivljenoj kao krivi toranj u Pizi.